U 70. godini života preminuo je legendarni nogometaš Srećko Bogdan. Osim po sjajnoj karijeri i ogromnim uspjesima, javnost ga pamti po legendarnim komentarima uz našeg Željka Velu koji se emotivno prisjetio kolege i prijatelja.

“Tužno je bilo, uzmeš kavu, otpiješ prvi gutljaj i dobiješ vijest da je umro Srećko Bogdan. Malo ti treba da sve zbrojiš u glavi i onda se sjetiš stvari koje smo prošli. U svoje doba se nismo družili dugo, ali intenzivno. Čuli smo se nedavno i spomenuo mi je da ima nekih zdravstvenih problema, nije se činilo tako ozbiljno, ali izgleda da je bilo.”

Njihova zajednička priča počela je kada su se kao sukomentatori našli u kabini tijekom Svjetskog prvenstva 2006. godine. 

“Do tada smo se mi dosta površno poznavali. Na tom SP-u on nije bio jedini sukomentator, radio sam i sa Štimcem, Ćirom Blaževićem, ali s Čečijem najviše. Čudno je da smo tako kliknuli, iako smo se površno poznavali. Odmah smo pogodili istu frekvenciju i sve što smo pričali je bilo vrlo spontano i smišljeno u trenutku, zato je valjda toliko i valjalo. Ta neposrednost je davala tome šarm, a to što smo tako brzo kliknuli je njegova zasluga jer s njim zaista nije bilo teško kliknuti. Bio je velik nogometaš, ali ogroman čovjek, velika topla duša.”

Iako je bio velik nogometaš, bio je jako skroman, objašnjava Vela:

“Postojala je kvota stranaca, a on nikad nije pričao o sebi kao velikanu. Nije imao ego “Ja znam i prošao sam više”, uvijek je bilo ugodno i neposredno s njim raditi i družiti se. Kad bi ga netko prepoznao u Njemačkoj, izgledao je kao da mu je malo neugodno. 

Kad je došao u Karlsruhe napadali su prvu ligu. Izgubili su 8:0 od Hannovera u važnoj utakmici, veliki šok. Gurnuli su njega pred kamere, rekao je da je znao malo njemačkog i složio rečenicu: “Bolje je jednu utakmicu izgubiti 8:0, nego osam utakmica 1:0”. Nakon toga su zaista ušli u sjajan niz i izborili prvu ligu, pa su svi govorili “Čeči je rekao…”… Uvijek je govorio što vidi i što mu je na srcu, jako mi je drago zbog njega da su te utakmice koje smo zajedno radili ostale u tako dobrom sjećanju.”

Objašnjava Vela da puno o tim susretima priča i danas:

“Na svakom me podcastu pitaju jel bismo mogli to ponovno. Uvijek sam odgovarao – Ne, tada je to bilo tako spontano i nismo imali nikakav pritisak. Da smo to poslije išli raditi, stvorila bi se velika očekivanja da to mora biti urnebesno. Sada je postalo i nemoguće jer više nismo kompletni.

Ako bih trebao odraditi neki izvještaj nakon utakmice, on bi me već vani čekao s pivom i hot-dogom, nikad mu nije bio problem raditi te stvari koje bih ja trebao čini za jednog takvog velikana.”

Kao najveća “slaba točka” i žal karijere Čečiju ostaje činjenica da nije zaigrao u povijesnoj utakmici Hrvatske i SAD-a. Za kraj Vela kratko i jasno velikog nogometaša, kolegu i prijatelja opisuje kao

“Veliku, toplu dušu.”